Danas pišemo o zabranjenoj ljubavi koja je ostavila veliki trag na porodicu. Ova priča koja je obišla cijeli svijet mnogima je poslužila kao pouka.Ova priča nam govori o tome kako i dalje ljudi vide razlike i da nacionalnost još uvik igra veliku ulogu u ljudskim odnosima..
Kad je moj drugi sin došao s viješću da se želi ženiti – ne bilo kim, već Hrvaticom – osjetio sam kako mi se cijeli svijet prevrće. Nisam ni stigao razmisliti, a već sam izgovorio riječi koje su me od tada, evo punih 16 godina, pratile kao sjenka:
“Za mene si mrtav. Ne javljaj se više. Ti više nisi dio ove porodice.”
U tom trenutku mi se činilo da sam uradio ono što je ispravno, što je čast, što je čuvanje ponosa i imena. Nije to bila samo ljutnja, već i osjećaj da me je izdao, da je izabrao strano prije svog doma, da nas je ukaljao pred svijetom. I nisam bio sam u toj odluci – porodica je šutjela, klimala glavom, držala se zajedno.
Prošlo je šesnaest godina otkako se nismo čuli. Iako je pokušavao kontaktirati nekog od rodbine, niko nije odgovarao. Za nas je ta knjiga bila zatvorena.
Sve do onog dana – dan koji ne mogu izbaciti iz glave.
Stajali smo u trgovini, običan dan, obična kupovina. I onda – kao da je sudbina rekla: „E sad ćeš da vidiš šta si izgubio.“ Ispred nas, niotkuda, pojavila se njegova žena i djeca. Moja snaha. Moji unuci.
U tom trenutku vrijeme je stalo. Njene oči su se srele s mojima. U njima nije bilo ni ljutnje, ni bijesa – samo tuga, duboka i nijema. Pogledala me, stisla svoju kćerku za ruku, i prošla pored nas bez riječi. Samo je rekla tihim glasom:
“Žao mi je.”
A meni… meni se u grudima nešto slomilo.
Gledao sam djevojčicu, moju unuku, i sve ono što sam propustio udarilo me jače nego išta ikad prije. Bila je prelijepa. Draga. Nježna. Dijete koje nema pojma o greškama odraslih, a koje nosi posljedice tih istih odluka.
I tad sam, prvi put nakon svih tih godina, osjetio kajanje.
Ne zbog toga što je moj sin izabrao koga voli – jer sad vidim da je izabrao ljubav, porodicu, mir – nego zbog onoga što sam ja odbacio. Zbog toga što nisam dao priliku, što sam odbacio unučad, krv svog mesa, bez da sam ih ikad zagrlio.
Rekao sam to i svojoj ženi. Samo je šutjela. Ali u njenom pogledu je bilo nešto… nešto što me zabolelo. Sumnja. Sumnja da je možda ostala u kontaktu s njima. Ako jeste – ne znam hoću li joj moći oprostiti. Ne zato što je pogriješila – nego zato što me je ostavila u mraku, dok je možda godinama gledala slike koje sam ja nikad nisam ni vidio.
I sad, kad me pitaš – da li sam dobro postupio?
U to vrijeme – vjerovao sam da jesam. Bio sam siguran da čuvam čast, tradiciju, porodično ime. Danas? Danas više nisam siguran da se čast mjeri time koliko ljudi odbaciš. Možda je prava čast u tome da znaš kad trebaš oprostiti, kad trebaš pružiti ruku, kad trebaš staviti ljubav ispred ponosa.
I nije lako ovo priznati, pogotovo kad si godinama tvrdio da si u pravu. Ali… kad sam pogledao to dijete, moju unuku, prvi put sam se zapitao:
“Jesam li ja stvarno izgubio sina – ili sam ga otjerao?”
Zato – šta vi mislite?
Je li bolje sačuvati ponos i ostati sam, ili ponekad zaboraviti ponos i sačuvati porodicu?
Ja ne znam više odgovor. Ali znam jedno:
Onog dana u trgovini sam sreo ono što sam godinama odbijao vidjeti – svoje unuke, i svoju grešku
