Radojka Petrović ima samo jednu želju, iako je bez svega, bolesna, na staranju kod sestre, ne traži ni novac, ni hranu, ni stan, već poziv djece koja su je napustila.
Radojka Petrović, stanovnica Crne Gore, nosi teret teške sudbine, ispričavajući priču koja odražava brojne životne izazove. Iz njenih riječi zrači bol zbog izgubljene veze s djecom i teškoće s kojima se suočava u starosti.
Za Radojku, stisak ruke i lijepa riječ onih koje je donijela na svijet postali su gotovo zaboravljeni luksuz. Imala je teško djetinjstvo i mladost, obilježene borbom da svoju djecu usmjeri na pravi put nakon razvoda. Međutim, iako je uložila napore da izgradi bolju budućnost za svoju porodicu, sudbina joj je nametnula izazove koji su je doveli do prosjačkog štapa. Radojka sada prosjači kako bi preživjela, a pitanje o djeci izaziva suze koje ne može sakriti.
“Za neke ne znam ni gdje su. Neće ni da se jave”, izjavljuje ona sa sjetom u glasu za RTCG.
Teškoće su dodatno naglašene jer Radojka više nije u mogućnosti raditi. Ruke koje su nekada obezbjeđivale hljeb za porodicu sada su je izdale. Očajna situacija natjerala ju je da se obrati milostinji, a grad je postao mjesto gdje traži pomoć za osnovne potrebe.
Njena sestra je preuzela brigu o njoj, ali Radojka osjeća teret dosađivanja obitelji koja već prolazi kroz teške trenutke. Iako je to njena sestra, Radojka se osjeća kao da je u tuđoj kući.
“Boli što dosađujem obitelji koja je već u teškoj situaciji. Iako je to moja sestra, to je tuđa kuća”, žali se ona.
Ono što Radojka želi nije luksuzno ili nerešivo – samo želi čuti svoju djecu. Njene želje su skromne, svedene na jednostavan telefonski poziv ili sastanak kako bi razgovarali. Njeno srce, kao i srca mnogih roditelja, predstavlja najprostraniji dom, i to kako za malu djecu, tako i za odrasle. Njena jednostavna želja da čuje glas svoje djece odražava dubinu roditeljske ljubavi i tuge.
I dok Radojka brine o sebi i svom zdravlju, ni najbolji liječnici ne mogu izliječiti njenu emotivnu bol. Ona poručuje jednostavnu molbu svojoj djeci – makar da je pozovu, da se sastanu i razgovaraju. U ovoj molbi nije prisutan zahtjev za materijalnim stvarima, već jednostavna potreba za emotivnom vezom i oprostom.
Ova potreba je duboko usađena u našim sjećanjima, a posebno je naglašena u priči o Radojki Petrović iz Crne Gore.
Psihologinja Adriana Pejaković ističe da se stariji ljudi često osjećaju zapostavljeno, ali iz različitih razloga ne iznose svoje osjećaje. Često smatraju da nisu prioritet ili da su svojoj obitelji teret. Prema Pejaković, važno je s vremena na vrijeme zastati i sjetiti se svojih starijih članova obitelji, pitati ih kako su i pokazati im ljubaznost. Ovaj gesta može imati snažan emotivni utjecaj, jer stariji često nose teret osjećaja nepriznatosti ili zapostavljenosti, prenosi Stil.
Radojka Petrović, koja se suočava s teškom starošću i izazovima koji proizlaze iz gubitka veza s djecom, dijeli slična osjećanja. Iako se zakon o obitelji jasno izjašnjava o dužnosti djece da izdržavaju svoje roditelje, Radojka i mnogi drugi stariji ljudi ne žele biti teret svojoj porodici. Njeno srce teži jednostavnom telefonskom pozivu, gestu koji bi uljepšao njen dan, ali i mnogim roditeljima koji su svoj život posvetili porodici.
ChatGPT može pogriješiti. Pro
